Reaktivni poremećaj privrženosti

Reaktivni poremećaj privrženosti je sa traumom povezano stanje gde deca uzrasta 9 meseci do 5 godina ne razvijaju zdravu emocionalnu konekciju sa roditeljima ili starateljima, a zbog rane izloženosti zanemarivanju, zlostavljanju ili sveukupno nestabilnoj porodičnoj situaciji.

Kada se češće razvija reaktivni poremećaj privrženosti?

  • u porodicama u kojima su roditelji mentalno ili fizički bolesni, siromašnim porodicama, gde su roditelji bili ili jesu u zatvoru, konzumenti droga, itd..
  • kada su deca izmeštena iz svojih u hraniteljske porodice
  • kada su deca rasla u sirotištima                                           
  • kada su često premeštana iz jedne u drugu hraniteljsku porodicu
  • kada su se deca vezala za onog ko je vodio računa o njima, pa izmeštena
  • kada su deca u ranom detinjstvu doživljavala tragične gubitke

U prvom slučaju dete raste u nestabilnom porodičnom okruženju, izloženo traumama (npr nepredvidiva sredina, u kojoj se ne zna kada i za šta dolazi nagrada, kad kazna, kada će i da li će dobiti utehu),  ili pak izloženo ignorisanju (pa i najosnovnije potrebe, poput hrane, higijene),  dok u drugom, neretko i zbog samih uslova u takvim institucijama, dečije potrebe za naklonošću, ljubavlju, pažnjom ne bivaju zadovoljene. U svemu ovome posebno značajnu ulogu ima majčinsko uskraćivanje adekvatne brige i nege deteta.

Šta je privrženost?

Privrženost je emocionalna veza koja se prvenstveno razvija između roditelja/staratelja i deteta, a u kojoj bi dete trebalo da stekne osećaj sigurnosti i bezbednosti,koji se kasnije odražavaju na odnose koje formiraju tokom života.  Ono ih prvo uči veštinama prevazilaženja životnih problema, gradi im osećaj poverenja u sebe da će moći ili ne da se izbore sa teškoćama.  Sigurna veza dozvoljava detetu da se osamostali, bez preovlađujućih strahova.

Kako se prepoznaje ovaj poremećaj?

Po tome što dete:

  • ne pokazuje radost i druge pozitivne emocije u kontaktu sa roditeljem ili starateljem
  • izbegava kontakt očima i fizički dodir
  • ne razvija ni fizičku, ni emocionalnu blizinu
  • veoma menja raspoloženja
  • biva razdražljivo, besno ili preplašeno, a nema očiglednih uzroka, ili
  • preterano reaguje na postojeći uzrok
  • ne dozvoljava da se uteši
  • reaguje nasilno na pokušaj utehe
  • ima napade besa i zna da bude nasilno
  • teško prihvata pokušaje disciplinovanja
  • pokazuje problematična ponašanja sa vršnjacima, u školi
  • ima teškoće sa pažnjom
  • ima probleme sa zakonom

Kako se odražava reaktivni poremećaj vezivanja na dete?

  • kroz usporen senzomotorni i intelektualni razvoj deteta
  • razvoj anksioznosti, depresije, besa, poremećaja pažnje sa hiperaktivnošću, oponentni poremećaj sa prkošenjem, poremećaje ponašanja, postraumatskog stresnog poremećaja
  • razvoj poremećaja ishrane
  • zloupotrebu supstanci
  • probleme sa učenjem
  • razne telesne simptome
  • loše međuljudske odnose, probleme sa vršnjacima i nastavnicima
  • rizična ponašanja, poput nemarne vožnje, riskantnih seksualnih odnosa, preranog stupanja u iste, čestog menjanja partnera

Da li reaktivni poremećaj privrženosti može da se „leči“?

Da, zato što je moć sredine u oblikovanju čovekovog ponašanja zaista velika, bilo u negativnom, bilo u pozitivnom smeru. Dete koje je raslo u nesigurnoj i nepredvidivoj sredini nije time zauvek određeno, tj dete može razviti osećanje sigurnosti i poverenja koje je propušteno da se izgradi ranije. Ono što je potrebno uraditi da bi do toga došlo je:

  • izmeštanje deteta u stabilnu, podržavajuću sredinu
  • prepoznati i izaći u susret detetovim potrebama, uz istovremeno učenje granicama
  • savetovanje roditelja, pomoć im u razvijanju veština u suživotu sa detetom koje ima poremećaj privrženosti
  • terapije sa detetom u kojima se ono uči veštinama emocionalne regulacije i veštinama nošenja sa stresom
  • kreirati sredinu koja je motivišuća, inspirišuća i otključava detetov potencijal za prevazilaženje traume

Gde postoji dobra volja i istinska motivacija da se problem prevaziđe, to i vodi ponašanju koje je pomažuće. Saradnja i otvorenost, uz izgradnju strpljenja, su ključni za reparaciju u detinjstvu nanete emocionalne štete i boli. Ma koliko deca sa ovim problemom delovala i neretko bila klasifikovana kao „teška“, potrebno je razumeti da nijedno ponašanje nije samoniklo i da je potrebno promeniti pristup i naoružati se tolerancijom, čime je itekako moguće napraviti ogroman pomak kod deteta, a samim tim i u porodičnim odnosima .

 

 

Danka Žerađanin,

psiholog i RE&KBT psihoterapeut

kontakt: 069/ 22 76 871

psihocentrum@gmail.com

 

izvor naslovne slike: Freepik

izvor slike u tekstu: Freepik

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Podelite članak

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

error: Sadržaj je zaštićen od kopiranja! Svi tekstovi su autorsko delo Danke Žerađanin.